Oko 10 hiljada Sarajlija izašlo je da dočeka JAT-ov DC-9 koji je dva sata poslije utakmice igrače Željezničara dovezao u njihov grad. Aerodromska zgrada bila je jednostavno opsjednuta masom razdraganih navijača, a svi prilazi aerodromu zakrčeni automobilima. Milicija je s mukom zadržavala navijače da ne izađu na pistu. Tako se 11. juna 1972. godine slavila Željina titula prvaka Jugoslavije.

To je datum koji poznaje svaki navijač Željezničara: 11. juni 1972. Dan kada su Plavi osvojili jedinu titulu prvaka Jugoslavije. Posljednje kolo Prvenstva Jugoslavije u fudbalu u sezoni 1971-72, posljednja etapa mrtve trke Željezničara i Crvene zvezde. A četiri dana ranije, pobjedom nad Borcem na Koševu (3:1) u 33. kolu, puleni Milana Ribara zadržali su dva boda prednosti nad Zvezdom uoči finalne runde. Žrijeb je htio da odluka o prvaku padne u obračunu sarajevskih i beogradskih klubova. U 34. kolu je Željo gostovao Partizanu, dok je Sarajevo dočekalo Crvenu zvezdu. Plavima je za titulu trebao barem remi…
ok je Zvezda imala lagan posao protiv te sezone slabog bordo tima, Željo je bio na znatno težem ispitu. Nakon smjene trenera tokom zimske pauze, dolaska Velibora Vasovića umjesto Gojka Zeca, Partizan je zaigrao kao preporođen u proljeće 1972. Crno-bijeli su u drugoj polusezoni ostvarili devet pobjeda, šest remija i samo jedan poraz, osvojivši 24 boda, samo jedan manje od lidera Željezničara. Ne samo to, Partizan je uoči susreta s Plavima bio u igri za četvrto mjesto i plasman u Kup UEFA, samo bod iza Vojvodine, iščekujući kiks Lala u posljednjem kolu u Kragujevcu.

Milan Ribar je bio na teškom zadatku da pripremi ekipu za susret odluke, meč u kojem je trebalo staviti tačku na najbolju sezonu u klupskoj historiji. Kako bi ekipa što odmornije dočekala utakmicu u Beogradu, klupska uprava je osigurala čarter let iz Sarajeva. Kao podrška Plavima, iz cijele BiH je krenula armija navijača. Vozovima, autobusima, privatnim automobilima, u Beograd je stiglo blizu 20 hiljada navijača Željezničara. Stadion JNA je susret odluke dočekao u izvanrednom ambijentu: 35 hiljada navijača, Željovci na “zapadu” i “sjeveru”, Grobari na svom “jugu”. Svi su pozdravili Mostarca Ivana Ćurkovića, koji je branio posljednji meč za Partizan prije odlaska u francuski Saint-Étienne…

Bilo je tačno 17 sati, kada je Milivoje Gugulović, tada najbolji jugoslovenski sudija, dao znak za početak utakmice Partizan – Željezničar, u terminu u kojem su počele sve utakmice posljednjeg kola. Sve oči (i uši) bile su uprte u Beograd, Sarajevo i Kragujevac, gdje se rješavalo pitanje prvaka i posljednje vize za Kup UEFA.

Na sva tri stadiona igralo se oprezno, prvih pola sata gledaoci nisu vidjeli golove. A onda u 35. minuti Vojin Lazarević dovodi Zvezdu u vodstvo na Koševu, malo zatim i Petar Nikezić donosi prednost Vojvodini u Kragujevcu. To znači da je Zvezda bod bliže Željezničaru, a Partizan na -2 od Vojvodine… Igrao se posljednji minut prvog poluvremena na Stadionu JNA, kada je krenuo napad Željezničara. Nakon dodavanja Jelušića i Bukala, lopta je došla do Boška Jankovića, koji je s 10-ak metara savladao Ćurkovića za erupciju među Željinim navijačima (0:1).

Nastavak utakmice pokazao je snagu budućeg prvaka. U 55. minuti Janković bježi odbrani Crno-bijelih i s desne strane cijepa mrežu u suprotnom uglu (0:2). Nestalo je svih dilema, Željo je prvak, ali ekipa Milana Ribara ne posustaje. Sredinom drugog poluvremena na vrhu šesnaesterca Partizana sudarili su se Ivan Ćurković i Blagoje Paunović, lopta je došla do Velije Bećirspahića, kojem nije bilo teško da pogodi praznu mrežu (0:3) i u pravom trenutku postigne svoj jedini gol u šampionatu. Tu nije bio kraj Željine kanonade. U samom finišu Janković je glavom postigao četvrti gol za konačan rezultat (0:4).

“Slavlje započeto na Stadionu JNA u Beogradu, nastavljeno je u južnoameričkom stilu na Aerodromu Sarajevo. Oko 10 hiljada Sarajlija izašlo je da dočeka JAT-ov DC-9 koji je dva sata poslije utakmice igrače Željezničara dovezao u njihov grad. Aerodromska zgrada bila je jednostavno opsjednuta masom razdraganih navijača, a svi prilazi aerodromu zakrčeni automobilima. Milicija je s mukom zadržavala navijače da ne izađu na pistu, jer su svi željeli da što prije čestitaju prvacima. Putnici JAT-a, koji su te večeri doputovali u Sarajevo, nisu mogli napustiti aerodromsku zgradu ni dva sata nakon slijetanja aviona iz Beograda jer se autobusi nisu mogli približiti Butmiru“, pisalo je u izvještaju “Slobodne Dalmacije”.

U historiji će ostati zapisano da su jedinu Željinu titulu u SFRJ osvojili: Josip Katalinski (34 nastupa, 12 golova), Slobodan Janjuš (34), Enver Hadžiabdić (34), Boško Janković (33, 13), Blagoje Bratić (33, 7), Velija Bećirspahić (33, 1), Josip Bukal (32, 14), Edin Sprečo (32, 5), Branimir Jelušić (32, 2), Avdija Deraković (31, 1), Dragan Kojović (26), Fahrija Hrvat (15), Miloš Radović (8), Slobodan Kojović (6), Željko Rodić (4), Nusret Kadrić (2), Hajrudin Saračević (2) i Džemaludin Šerbo (2), predvođeni stručnim štabom u kojem su sjedili Milan Ribar, Sulejman Kulović i Fadil Požegija.

Partizan – Željezničar 0:4 (0:1)

Beograd, 11. juni 1972. Stadion JNA. Gledalaca 35.000. Vrijeme oblačno, teren pogodan za igru. Sudija: Milivoje Gugulović (Niš). Strijelci: 0:1 Janković (45), 0:2 Janković (55), 0:3 Bećirspahić (67), 0:4 Janković (87).

PARTIZAN: Ćurković, Radaković, Golac, Pejović, Paunović, Budišić, Živaljević, Grubješić, Đorđić, Katić, Bjeković. Trener: Velibor Vasović.

ŽELJEZNIČAR: Janjuš, D. Kojović (Hrvat), Bećirspahić, Bratić, Katalinski, E. Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo, Deraković. Trener: Milan Ribar.
(svsport.ba)